Ključ da bi razumjeli ovo teško pitanje je način na koji mi doživljavamo ovaj svijet i ovaj život.
Patnja dotiču sve ljude i nitko normalan ne može biti sretan u takvoj situaciji. Međutim, vjera da je sve prolazno u životu i nada da nakon te patnje idemo u neki novi i bolji život može umiriti čovjeka.
Bog nije čovjek. Bog može promijeniti sve ali vrlo rijetko to čini. Zašto? Jer ovo je ljudski svijet i ovdje vladaju ljudski zakoni! U našem svijetu čovjek ponekada radi strašne stvari i ako bi Bog tada reagirao onda čovjek ne bi bio slobodan. Onda Raj ne bi postojao tamo negdje i onda, već bi bio ovdje i sada – ali koji bi bio smisao takvoga Raja? Čovjek bi tada ostao vječito dijete i nikada ne bi odrastao, jer bi Bog živio život umjesto nas. Raj bi bio mjesto za djecu koja ništa ne znaju. Ovako čovjek odraste u slobodi i nauči da ima moć kreacije (da je Bogu sličan) i da njegova djela mogu promijeniti svijet (na bolje i na gore) – bez uplitanja Boga.
Ta sloboda je velika moć! Moć bez odgovornosti dovodi do patnje drugih, a Moćniku ostaje moć koja ga toliko zadovoljava da ga nije briga za druge! Bog sve to promatra i šuti – čeka. A što će Moćnik pred Bogom pred kojim nema moć??? Zato je lijepo ponekada vjerovati da Bog ne postoji, već samo „Raj“ kojega smo sami napravili samo za sebe. Ljudi tako lako zaborave da pored ljudskih zakona postoje i prirodni. Tako očito postoji i nešto što mi nismo stvorili i što je moćnije od nas – ali je mirno i samo ponekada nas uznemiri i podsjeti da ipak postoji (prirodne katastrofe). To Božje mirovanje je nekima dokaz da nema Boga i da mogu činiti sve što požele sada – jer kasnije ne postoji.
Dobar primjer života je priča o Siddharthe Gautami - Budi. Dakle mali Buda je bio plemić i živio je u dvorcu iz kojega nije izlazio. Njegovi roditelji nisu željeli da vidi patnju, pa su od njega skrivali mnogo toga - starije ljude, bolesnike itd. No kao i svi ljudi Buda je bio znatiželjan i htio je vidjeti što je izvan zidina „Raja“ u kojem je živio. Nakon bijega iz „Raja“ vrlo brzo je upoznao patnju … i da ne duljim tako je nastao Budizam. Budizam je izrazito miroljubiv i zapravo u nekim dijelovima Kršćanstvo mu je jako slično. Dakle nečija patnja stvorila je nešto tako lijepo i dobro. Poanta ove priče o Budi, barem kako ju ja doživljavam, je da čovjek mora spoznati patnju kako bi mogao upoznati Boga i poželjeti živjeti s Bogom (dakle težiti Raju). Bez toga čovjek će pokušati sam sagraditi svoj „Raj“ u ovom životu koji niti je trajan niti će ikada biti Božji.
Dali ste znali da u Bibliji 365 puta piše "NE BOJ SE" i da je to najčešći pojam? Bog dobro zna koliko je patnja šokantna za nas, ali Bog zna i ono što nas čeka nakon te patnje! Za mene je zapravo Božje nemiješanje u ljudske strahote zapravo i dokaz postojanja Raja, jer da nema Raja Bog bi nas spašavao sada. No jedno je vjera, a drugo je život koji imamo sada. Ne možemo samo tako isključiti naša osjetila i strah, pa se svi bojimo - vjerovali u Boga ili ne. No sa vjerom imamo barem nadu i neki smisao.
