Dublje značenje prispodobe o Milosrdnom Samarijancu

Isus priča ovu prispodobu nakon što ga je jedan pismoznanac upitao: "A tko je moj bližnji? (Lk 10, 30-35)

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« …

Ova Isusova prispodoba je jedna od poznatijih i jednostavnijih. Poruka je jasna – Samarijanac u prispodobi je taj bližnji. Dakle Isus objašnjava da svatko može biti tvoj bližnji, ali i da te svatko može napustiti. Prilično jasna poruka koju uglavnom svi razumiju.
Međutim zanimljivo je vidjeti i dubinu ove prispodobe koja i nije toliko poznata.

… Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon …
Naime Jeruzalem se nalazi na 754m nadmorske visine, a Jerihon je 258 metara ispod nivoa mora i najniži je grad na svijetu te vrlo blizu mrtvoga mora. U Bibliji je Jeruzalem sveti grad – raj (Otk 21, 2-3), a Jerihon simbolizira tamu, smrt. Po jednoj verziji Hebrejskog pojam Yareaẖ označava mjesec.
Dakle možemo iščitati da su svi ljudi iz ove prispodobe odlazili (silazili) od Boga i išli prema tami i smrti - osim Samarijanca koji je putovao (on nije silazio). Jedan od njih je vrlo brzo stradao i njegova uloga je jako bitna za druge ljude na tom putu. Bog svakome tko odlazi od Njega daje nove prilike da se vrati. Svećenik silazi "slučajno" (na tom putu najmanje bi trebao biti neki svećenik) i nije iskoristio šansu da spasi čovjeka u nevolji ali i da spasi sebe te je produžio dalje u još veći mrak. Isto je napravio i Levit koji simbolizira sve nas laike i vjernike. Mi ćemo češće zalutati od svećenika, ali i mi ćemo dobiti šansu kao i Levit u prispodobi da se vratimo.

…Nakon toga prolazio je Samarijanac…
Na kraju je onaj od koga se najmanje očekivalo, barem na prvi pogled, spasio čovjeka – Samarijanac. No tu imamo i novo dublje značenje ove prispodobe – tko je Samarijanac? Samarija je dobila naziv po čovjeku Šemer  koji je bio vlasnik brežuljka na kojemu je sagrađena. Na Hebrejskom Šemer znači čuvar. Židovi i Samarijanci bili su u neprijateljskom odnosu, pa je Isus ovom prispodobom zapravo šokirao Židove. Interesantno je da je i sam Isus bio jednom zgodom „optužen“ da je Samarijanac (Ivan 8,48 Tada mu odgovoriše Židovi: "Ne velimo li mi pravo, da si Samarijanac i da imaš đavla?"). U ovoj prispodobi Samarijanac je naš Čuvar - Isus. Iako je na istom putu On putuje i spašava, On ne silazi - ne odlazi od Boga.

…sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom…
Samaritanac liječi rane nesretnom čovjeku uljem i vinom. Ulje simbolizira krštenje, a vino euharistiju. Ta dva sakramenta daju nam ozdravljenje i život.

…Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj…
Odvodi ga u gostionicu, a to je bilo mjesto gdje su svi imali pristup bez obzira na sve. U ovom slučaju gostionica je crkva. Gostioničar (svećenik) dobija 2 denara od Samarijanca (Isusa) i dobit će još kada se Isus vrati. Isus dakle potiče da potrebitima damo i više od onoga što smo dobili, jer On će se vratiti ponovno i nagraditi nas za to.

Ovo je razmišljanje patera Augustyna Pelanowskia koje je iznio u svojoj knjizi „Od Duha do uha“

Zašto Bog dopušta patnju?

Jedan od glavnih argumenata da Bog ne postoji je to što se dogodio Hitler, što neki ljudi umiru u teškim muka, što imamo razorne prirodne katastrofe … teror, muka, nepravda, bol, patnja. Ako je Bog svemoguć, a dobar – kako to može dopustiti? Ako je Bog otac, neće li kao i svaki dobar otac učiniti sve da mu dijete ne pati? Može nas sve spasiti, ali ipak mnogi umiru u teškim mukama, mnogi nevini. Pa kakav je to onda Bog i nije li to dokaz da zapravo ne postoji!?

Ključ da bi razumjeli ovo teško pitanje je način na koji mi doživljavamo ovaj svijet i ovaj život.

Patnja dotiču sve ljude i nitko normalan ne može biti sretan u takvoj situaciji. Međutim, vjera da je sve prolazno u životu i nada da nakon te patnje idemo u neki novi i bolji život može umiriti čovjeka.
Bog nije čovjek. Bog može promijeniti sve ali vrlo rijetko to čini. Zašto? Jer ovo je ljudski svijet i ovdje vladaju ljudski zakoni! U našem svijetu čovjek ponekada radi strašne stvari i ako bi Bog tada reagirao onda čovjek ne bi bio slobodan. Onda Raj ne bi postojao tamo negdje i onda, već bi bio ovdje i sada – ali koji bi bio smisao takvoga Raja? Čovjek bi tada ostao vječito dijete i nikada ne bi odrastao, jer bi Bog živio život umjesto nas. Raj bi bio mjesto za djecu koja ništa ne znaju. Ovako čovjek odraste u slobodi i nauči da ima moć kreacije (da je Bogu sličan) i da njegova djela mogu promijeniti svijet (na bolje i na gore) – bez uplitanja Boga.
Ta sloboda je velika moć! Moć bez odgovornosti dovodi do patnje drugih, a Moćniku ostaje moć koja ga toliko zadovoljava da ga nije briga za druge! Bog sve to promatra i šuti – čeka. A što će Moćnik pred Bogom pred kojim nema  moć??? Zato je lijepo ponekada vjerovati da Bog ne postoji, već samo „Raj“ kojega smo sami napravili samo za sebe. Ljudi tako lako zaborave da pored ljudskih zakona postoje i prirodni. Tako očito postoji i nešto što mi nismo stvorili i što je moćnije od nas – ali je mirno i samo ponekada nas uznemiri i podsjeti da ipak postoji (prirodne katastrofe). To Božje mirovanje je nekima dokaz da nema Boga i da mogu činiti sve što požele sada – jer kasnije ne postoji.

Dobar primjer života je priča o Siddharthe Gautami - Budi. Dakle mali Buda je bio plemić i živio je u dvorcu iz kojega nije izlazio. Njegovi roditelji nisu željeli da vidi patnju, pa su od njega skrivali mnogo toga - starije ljude, bolesnike itd. No kao i svi ljudi Buda je bio znatiželjan i htio je vidjeti što je izvan zidina „Raja“ u kojem je živio. Nakon bijega iz „Raja“ vrlo brzo je upoznao patnju … i da ne duljim tako je nastao Budizam. Budizam je izrazito miroljubiv i zapravo u nekim dijelovima Kršćanstvo mu je jako slično. Dakle nečija patnja stvorila je nešto tako lijepo i dobro. Poanta ove priče o Budi, barem kako ju ja doživljavam, je da čovjek mora spoznati patnju kako bi mogao upoznati Boga i poželjeti živjeti s Bogom (dakle težiti Raju). Bez toga čovjek će pokušati sam sagraditi svoj „Raj“ u ovom životu koji niti je trajan niti će ikada biti Božji.
Dali ste znali da u Bibliji 365 puta piše "NE BOJ SE" i da je to najčešći pojam? Bog dobro zna koliko je patnja šokantna za nas, ali Bog zna i ono što nas čeka nakon te patnje! Za mene je zapravo Božje nemiješanje u ljudske strahote zapravo i dokaz postojanja Raja, jer da nema Raja Bog bi nas spašavao sada. No jedno je vjera, a drugo je život koji imamo sada. Ne možemo samo tako isključiti naša osjetila i strah, pa se svi bojimo - vjerovali u Boga ili ne. No sa vjerom imamo barem nadu i neki smisao.